AMERIČKA spisateljica Rebecca Solnit 2003. godine je s prijateljicom otišla na kućnu zabavu koju je u svojoj luksuznoj kući u poznatom skijalištu Aspen organizirao jedan bogati i moćni muškarac. Tijekom večeri je upoznala i domaćina, koji joj je rekao kako je čuo da je ona spisateljica te je upitao što je objavila.

Solnit je u tom trenutku već objavila nekoliko knjiga te je svojem sugovorniku odlučila spomenuti najnoviju, njenu studiju o pioniru američke fotografiju Eadwaerdu Muybridgeu, koja je tog ljeta izašla pod naslovom “River of Shadows: Eadweard Muybridge and the Technological Wild West”. Domaćin je odmah prekinuo Solnit, prvo je pitajući je li čula da je o Muybridgeu te godine izašla jedna “jako važna knjiga”, da bi onda nastavio objašnjavati zašto je ta važna knjiga važna. No, 2003. o Muybridgeu nije izašla nijedna druga knjiga osim one koju je napisala Solnit te je bogati muškarac u Aspenu autorici knjige objašnjavao kako je njena knjiga važna, ali pritom uopće nije imao strpljenja ili interesa saslušati što ona o tome ima reći ili uopće shvatiti da je baš Solnit napisala knjigu koju on njoj sada velevažno tumači.

Kako je nastao izraz “mansplaining”

Solnit je o tom događaju pisala u svojem popularnom eseju “Men Explain Things to Me: Facts Didn’t Get in Their Way” (otprilike “Muškarci mi objašnjavaju: činjenice im se nisu ispriječile”) iz 2008. godine, koji se smatra i prvim detaljnijim opisom onoga što je uskoro postalo poznato pod nazivom “mansplaining”. Iako Solnit taj izraz nije upotrijebila u svom eseju, nego je on izronio na internetu inspiriran njenim tekstom, već je 2010. godine od strane New York Timesa proglašen jednom od riječi godine. 

Naravno, Hrvatska kasni za suvremenošću pa koncept mansplaininga – koji definiramo kao situaciju u kojoj muškarac ženi nešto objašnjava na patronizirajući, pretjerano samouvjeren i često netočan i pojednostavljen način – još nije svima razumljiv u hrvatskoj javnosti, što ne znači da nije prisutan. Baš obratno, u patrijarhalnom hrvatskom društvu itekako je raširena pojava muškaraca koji ženama drže prodike o tome što bi one trebale raditi, primjerice više rađati da nacije na izumre, ili činiti, primjerice ne hodati u mini suknji ako žele izbjeći silovanje.

Stanković o Salmi Hayek: Školski primjer mansplaininga

Školski primjer mansplaininga je u svojoj jučerašnjoj emisiji ponudio voditelj Aleksandar Stanković, raspravljajući s gošćom Jelenom Veljačom o glumici Salmi Hayek i producentu Harveyju Weinsteinu, u međuvremenu javno prokazanim serijskim seksualnim zlostavljačem i osumnjičenim silovateljem. 

>> Veljača se sukobila sa Stankovićem: “Vi ste bijeli muškarac na poziciji moći”

“Spomenuli ste Salmu Hayek, koja je te 2002. kad je “Frida” snimljena bila već afirmirana, poznata i bogata glumica. Zašto si je afirmirana, poznata i bogata glumica dozvolila da ju zlostavlja jedan producent, te da o tome šuti 14 godina i, na kraju krajeva, glumi u tom filmu? Meni to ne zvuči uvjerljivo. Da je anonimna glumica, u redu. Ja ne kažem da je to neistina, nego mi ne zvuči uvjerljivo činjenica što je ona prešla preko toga”, započeo je Stanković svoja pitanja o ovoj temi.

Već tu je bilo jasno da svjedočimo eksploziji mansplaininga, koji se nastavio u sljedećih desetak minuta “Nedjeljom u 2”. Stanković je Veljaču sustavno prekidao – što doduše radi i većini drugih gostiju – no još više je upadalo u oči kako on uopće nije u stanju shvatiti da ne može svoju osobnu (i mušku, ne zaboravimo) perspektivu automatski preslikati na slučaj seksualnog zlostavljanja jedne žene, bila ona poznata glumica ili ne.

Nezainteresiranost za mišljenje stručnjaka

“Meni to nije jasno”, “ja ne bih snimao taj film” – izjavljivao je Stanković, kojemu se u ovom slučaju pola ne oprašta jer je priznao da nije u stanju razumjeti poziciju seksualno zlostavljane žene, ponajviše zato jer odbija razumjeti.

Veljača je Stankoviću replicirala da on takvim izjavama “sekundarno viktimizira Salmu Hayek” i da bi mu “to rekla svaka stručnjakinja”, na što je on odgovorio: “Neka mi kaže što god hoće. Ja pokušavam zdravorazumski razgovarati o tome.”

“To nije zdravorazumski”, rekla je Veljača, no Stanković ju je prekinuo i iznio svoj ključni argument: “Ja da mene netko zlostavlja, ja bih iz tog zlostavljanja pokušao izaći.”

Stanković je vrlo samouvjereno i patronizirajuće otkantao mišljenje stručnjakinja o seksualnom nasilju na koje se pozivala Veljača, koja je pritom koristila i stručni izraz “sekundarna viktimizacija”, jer što će njemu saznanja stručnjaka kad on ima svoj (muški?) zdravi razum. Zapravo, i proglašavanje vlastite pozicije “zdravorazumskom” je služilo tome da se diskreditira Hayek, Veljaču i stručnjake, jer Stanković je – svjesno ili ne – zastupao stav kako je on sam mjerilo stvari prema kojemu se trebaju ravnati žene žrtve seksualnog nasilja.

Potraga za idealnom žrtvom

Popularni voditelj se nije mogao prestati snebivati nad time što je “bogata i moćna” Salma Hayek šutjela 14 godina o golgoti koju je preživjela snimajući film “Frida” s Weinsteinom, ponavljajući: “Ja to ne mogu razumjeti.” 

“Ako vas netko ucjenjuje seksualno da snimite film za njega, ja bih se okrenuo i izašao van, možda čak ne bih ni prijavljivao, ali ne bih sudjelovao u snimanju filma. Ne bih. Makar mi karijera bila ugrožena. Eto”, zaključio je Stanković u pravedničkom zanosu.

Kao što smo već naveli, mansplaining odlikuje “patronizirajući, pretjerano samouvjeren i često netočan i pojednostavljen način” objašnjavanja, a Stanković je u samo nekoliko minuta uspio biti i patronizirajući i pretjerano samouvjeren i netočan i pojednostavljivati. 

Veljača je izvrsno primijetila da se u hrvatskom društvu traži od žrtve seksualnog nasilje da bude “idealna žrtva”, ali Stanković nije bio zainteresiran nešto naučiti, nego je ostao fiksiran na to zašto se Salma Hayek 2002. nije ponašala onako kako Stanković u 2019. misli da se trebala ponašati. 

Veljača je imala tek jedan veći propust u raspravi sa Stankovićem

Kako bi pokušao dokazati svoju tezu – a to je da je priča Salme Hayek o Weinstinu neuvjerljiva – Stanković je čak i pitao Veljaču bi li ona sama pristala sudjelovati u filmskom projektu s takvim producentom. “Ja ne vjerujem da biste pristali”, zaključio je Stanković, time nudeći još jedan školski primjer što je zapravo mansplaining, jer je Veljača u svom odgovoru istaknula da je riječ o događaju iz 2002., kada je vladalo drugačije stanje svijesti o seksualnom nasilju i nasilju nad ženama nego danas. Glumica i scenaristica je voditelju pokušala objasniti kakve dvojbe muče i profesionalno uspješne žene, te da novac nije automatski zaštita od seksualnog zlostavljanja, ali Stanković nije bio zainteresiran slušati.

“Vi ste bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći”, rekla je Veljača u jednom trenutku, što je vjerojatno njezin jedini veći propust u diskusiji sa Stankovićem. Naime, Veljača je time preuzela američku liberalnu terminologiju o ovoj tematici koja u hrvatskom kontekstu ne može funkcionirati na isti način, naročito kada je riječ o temi rase i rasizma, što je onda izazvalo mnoge da je zbog te rečenice ismijavaju na društvenim mrežama.

No, iako se Veljača nespretno izrazila u tom momentu, ona nije bila suštinski u krivu. Aleksandar Stanković je bijeli heteroseksualni muškarac na poziciji moći, voditelj emisije koja se u javnosti smatra nekom vrstom institucije, a koji izgleda ne uviđa da i dalje živi u društvu u kojemu muškarci zauzimaju većinu vodećih pozicija. Štoviše, Stanković ne uviđa da njegova hipotetska reakcija na hipotetsku situaciju u kojoj bi ga netko pokušao seksualno zlostavljati ne može biti standard po kojem ćemo procjenjivati ponašanje žena žrtava seksualnog nasilja.

Trenutak iz kojeg možemo naučiti

Stanković je imao priliku dublje ući u tematiku psihologije žrtava nasilje, što je Veljača također spomenula, te tako razjasniti neke stvari hrvatskoj javnosti, no on se odlučio za pozu moralnog suca koji klasificira žrtve po tome jesu li uvjerljive ili ne (neovisno o tome govore li istinu!), jesu li poznate ili anonimne (velikodušno je anonimnim žrtvama oprostio što silovanje ne prijave odmah), jesu li zabrinute za svoju karijeru ili ne itd.

Ipak, svojom raspravom o Salmi Hayek Stanković i Veljača su hrvatskoj javnosti ponudili ono što je Barack Obama nazivao “teachable moment” tj. trenutak iz kojeg se nešto može naučiti. U ovom konkretnom slučaju možemo naučiti kako izgleda mansplaining i koliko je hrvatsko društvo još daleko od toga da razumije problematiku seksualnog nasilja nad ženama, kao i da o tome počne razgovarati na pravi način, koji nadilazi standardnu patrijarhalnu priču o ženama koje su jezičave pa su zaslužile premlaćivanje ili ženama koje se seksi odijevaju pa su time izazvale silovanje. 

Ratifikacija Istanbulske konvencije

Strašni slučaj iz sela kod Zadra, koji je potaknuo subotnje prosvjede diljem Hrvatske, hrvatskoj javnosti daje priliku da se o svemu tome počne raspravljati na nivou 21. stoljeća umjesto što se i dalje širi seksualni moral špiljskog čovjeka. Zapravo je ratifikacija Istanbulske konvencije bila idealna prilika da se počne razgovarati o seksualnom nasilju nad ženama u hrvatskom društvu, no tada su desno-klerikalne snage u žestokoj kampanji cijelu tematiku svele na falsificiranje i demoniziranje pojma “rod”. 

Sada imamo priliku kao društvo naučiti nešto novo i založiti se za nešto bolje, a baš na to je usmjeren aktivizam kojim se bavi Jelena Veljača. Uostalom, i njezin tretman u hrvatskoj javnosti pokazuje koliko najprimitivniji seksizam u nas ima pravo građanstva. Veljaču se može kritizirati na mnoge načine koji ne uključuju patrijarhalne ispade i zadrigli seksizam, no njeni kritičari kao da za to nisu sposobni, nego će joj zamjeriti što je na Instagramu objavila fotografiju u kupaćem kostimu, jer to – po mišljenju hrvatskih dušobrižnika – umanjuje njenu vjerodostojnost kada govori o temi nasilja nad ženama. Veljača bi valjda trebala hodati u habitu ili vječno zakopčana do grla, pa i kad je na godišnjem odmoru, kako bi smjela govoriti o nasilju nad ženama, čime se ponovno upada u patrijarhalne obrasce po kojima pokazivanje kože ženu diskreditira za razgovor o relevantnim društvenim temama. 

Tretman Jelene Veljače je savršen primjer kako NE treba razgovarati o seksualnom nasilju nad ženama

Pritom Jelena Veljača nije bilo tko, ona je materijalno situirana i profesionalno uspješna žena, očito sposobna u poslu kojim se bavi, no njena medijska eksponiranost joj može omogućiti da bude pozvana u “Nedjeljom u 2”, ali ne i da tamo bude tretirana kao ravnopravna sugovornica ni da muški voditelj pomisli kako bi o seksualnom nasilju nad ženama mogao naučiti nešto od žene s kojom razgovara i koja je ipak upućenija u njega u temu. Baš obratno, Stanković je osjetio potrebu poučavati svoju gošću, jer on i je muškarac na poziciji moći kojem je patrijarhalno hrvatsko društvo u kojem živi dalo samopouzdanje da to i čini, bez obzira koliko se pritom blamirao.

Svađa ili “svađa” između Stankovića i Veljače važna je za sve nas jer nam nudi paradni primjer kako o seksualnom nasilju nad ženama ne treba razgovarati. Ali i da o toj temi moramo razgovarati, što onda neizbježno uključuje i proces učenja i proces slušanja žrtava i stručnjaka, a trebalo bi isključivati muškarce koji ženama žrtvama seksualnog nasilja objašnjavaju što, kad i kako su trebale činiti. Iza nas su mileniji muškog dociranja ženama (i mnogo gorih stvari), sada je konačno došao trenutak kada bi muškarci poput Stankovića ispali pametniji da su šutjeli i, još važnije, da su pokazali spremnost slušati.

Evo što kaže stručnjakinja

Index je prije dvije godine, u jeku nastanka pokreta #MeToo, objavio članak u kojem smo se zapitali zašto se u Hrvatskoj šuti o seksualnom nasilju dok cijeli svijet priča o tome.

>> Cijeli svijet mjesecima priča o seksualnom nasilju, samo Hrvatska šuti. Pitali smo psihologinju zašto je to tako

Tada smo razgovarali sa psihologinjom Mateom Popov koja je ponudila odgovore na pitanja koja i ovih dana čujemo u javnosti, primjerice zašto mnoge žrtve odmah ne prijave silovanje.

“Dva su najčešća razloga za neprijavljivanje i šutnju o doživljenom seksualnom nasilju – nepovjerenje i nedostatak podrške okoline. Podrška često izostaje čak i od stručnih službi, preko policije i suda do pomagačkih zanimanja. Nepovjerenje je zaista specifično u slučajevima seksualnog nasilja te ono upravo ovu vrstu nasilja razlikuje od drugih kaznenih djela. Primjerice, uobičajene reakcije na krađu auta su ozbiljno pristupanje slučaju, pokretanje istrage, podrška i empatija prijatelja i obitelji. S druge strane, uobičajene reakcije na daleko teže počinjeno kazneno djelo silovanja su sumnja u istinitost iskaza, istraga umjerena na žrtvu, ne na počinitelja, a od prijatelja i obitelji posramljivanje, okrivljavanje i distanciranje od žrtve”, rekla nam je Popoc.

“Uz navedeno, uz seksualno nasilje vezan je niz mitova, poput onoga da se “pravo“ seksualno nasilje događa u mračnoj uličici od strane nekog nepoznatog manijaka u 3 ujutro mladoj djevojci. Sve što odstupa od ove slike ne vidimo kao „pravo“ seksualno nasilje. Istina nam govori da je ovakva vrsta seksualnog nasilja izrazito rijetka, dok se seksualno nasilje događa u upravo suprotnim kontekstima, u domu kuće ili počinitelja, od poznate osobe, svakako odjevenim osobama svih životnih dobi. U ovakvoj društvenoj atmosferi teško je govoriti o seksualnom nasilju, posebice osobi koja je u tom trenutku prošla kroz traumatsko iskustvo. Psihološki gledano, potpuno je logično da će se godinama nakon, kada sama osoba ima dovoljno samopodrške i podrške svoje okoline, osjećati dovoljno sigurno da o seksualnom nasilju progovori”, rekla je tada psihologinja Popov za Index, a njene su riječi jednako relevantne i danas.



Izvor vijesti: / index.hr