U SURADNJI S Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1975. godine koji opisuje iskustvo jednog nezadovoljnog gosta u Budvi.

Kolovoz 1975.: Čim dođete u Budvu, odmah vam osiguraju život. Nitko vam ne kaže ni tko vas osigurava, ni zbog čega. Možda ste već osigurani. Jednostavno, u Turističkom birou plaćate za svaki dan boravka taksu za osiguravanje života. Kasnije shvatite da za to mogu biti dva razloga.

Onda, naravno, platite boravišnu taksu 400 dinara – za svaki provedeni dan. Cijenu boravka ćete posebno platiti kroz hotelski račun, ili onaj u privatnom smeštaju.

Ali, boravišna taksa nije budvanski specijalitet, već turistički ekskluzivitet Jugoslavije. Tako, uz prvo “Dobar dan, Budvo”, počinje oporezivanje. Kupališna taksa za svaki dan boravka, čak i ako pada kiša. Svejedno što svaki ulazak na svaku plažu plaćate posebno – svaki dan! Zavisno od nivoa: na plaži hotela “Maestral” 2.000 dinara, na plaži “Mogren” 300 dinara.

Na “mogrenskoj”: pijesak pun opušaka, komadići stakla, komadi vate, kutije šibica. Jedan tuš za tisuće kupača, kad radi. Jedna česma sa blagim dodirom struje, tek da ne pustite veliki mlaz.

Svi samo sliježu ramenima

Cijene u domaćoj radinosti, u prospektu Turističkog saveza: između 5.000 i 5.500 dinara za prvu kategoriju. Svi naplaćuju 5.500 dinara. A prve kategorije u stvari i nema. Ili između 4.000 i 5.000 za drugu kategoriju. Svi naplaćuju 5.000 dinara.

Kad nastane “špic” plaćate koliko vam traže. Ako prijetite da ćete to prijaviti – nema sobe. Nitko tu nema da vas zaštiti. Svi to znaju i svi toleriraju. Prvi oni u Turističkom savezu. Svi samo sliježu ramena. Jedini odgovor: “Šta mi tu možemo.”

Izgleda kao da svi odgovorni u Budvi idu slegnutih ramena.

“Ako ovako nastave rastjerat će sve Jugoslavene” – žali se jedan od turista.

Cijene u hotelima da dobijete vrtoglavicu.

U “Maestralu” 52.000 dinara dnevni pansion po osobi, kao da vam serviraju juhu od lastinog gnijezda i patku sa narančama na kineski način. Za dva ražnjića ovdje ćete platiti 8.500 dinara, a za biftek između 10.000 i 16.000 dinara. Pa izvolite na jednu obiteljsku večeru u “Maestral”.

Ako sve to hoćete samo vidjeti, onda je ulaznica u hotel 2.000 po osobi. Pošto u Budvi nema muzeja, hoteli su pretvoreni u muzeje. Hotel “Maestral” plaća glazbu preko 10.000 milijuna mjesečno. Pjeva Radmila Karaklajić s njenim ansamblom. Stranci navečer idu rano na spavanje, a domaći turisti rijetko dolaze zbog astronomskih cijena. Kome se svira za te pare? Samo da se kaže:

“U Budvi je bogami pjevala Radmila Karaklajić.”

Bilo bi bolje da su novac namijenjen skupoj glazbi dali za čistoću. Jer, ovdje, na najljepšoj terasi Budve, raste korov po njenim “đardinama”. Svuda razbacane polomljene stolice za sunce. Niz betonski stepenasti sliv hotela umjesto vode – žabokrečina. Ulazak u bazen mutan i prljav.

Postoji jedan mali uređaj napravljen za protok vode kako bi kupači ušli čistih nogu u bazen. Ali nitko o njemu ne brine.

– Mi imamo sve, samo nam treba netko tko ume – primjećuje jedan od gostiju.

Na sve strane samo jedan opći juriš na novac. Kao da nastaje smak svijeta. Kao da iz jedne, ove godine, treba isplatiti sve što je uloženo u proširenje turističkih kapaciteta Budve. Tu više nema ni mjere, ni stila. Taksista vam od stanice “JAT-a” u Budvi, do ulaza u Stari grad, naplaćuje 4.000 dinara za četiri stotine metara. Centimetar – dinar.

Ako odbijete, možete sami nositi kofere. Ako tražite policajca, onda ostavite stvari i oskušajte sreću. Od gostiju traže da prijavljuju ovakve slučajeve. Ne mogu se gosti pretvoriti u inspekcijske organe. Nisu zbog toga došli na ljetovanje. 

Gdje stanete – nešto plaćate. Parkiranje pred hotelom “Park” 1.000 dinara. Ako navečer ostavite auto na parking prostoru – a sve je parking prostor, onda morate ustati ujutro u 6 sati da ubacite novac. Jer, automati rade za vas od 6 do 22 sata navečer.

Dranje bez anestezije

Ako se želite popeti na grad i malo prošetati, 400 dinara po osobi. Zašto? Da vidite najuzdignutiji javni WC u Budvi. Ovdje vas jednostavno deru – bez anestezije. U trgovinama u toku dana promjene cijene i po dva, tri puta. Konačno, neko je to od kupaca primijetio i prijavio. Došla je inspekcija i utvrdila da su mijenjanjem cijena u toj velikoj samoposluzi “zaradili” tog dana 17,000.000 dinara. Razlika je oduzeta. Ali, kako je vratiti – potrošačima!

– Rastjerat će sve goste, ako ovako nastave – čujete na svakom koraku.

– Doći će drugi! – odgovaraju samouvjereno turistički bogovi, zadovoljni velikim brojem gostiju koji se i ove godine sručio na budvansku rivijeru.

Kad se nekome žalite, kažu vam da su to sitnice prema onome što je u Budvi izgrađeno posljednjih godina. Svuda u svijetu, pa i kod nas postoje velike i male stvari. Na žalost, ne možemo živjeti samo od velikih stvari. A svi se žele baviti samo velikim stvarima. Tko će se brinuti za male stvari? Turizam nije samo u velikim hotelima. Odmor je, valjda, prije svega, jedno veliko opuštanje. Kako se opustiti kad stalno živite u jednom grču, u raspravljanju, objašnjavanju. 

Dođete da udišete svježinu mora, a do vas dopire smrad iz kontejnera. Predsjednik općine objašnjava da nitko neće da nosi smeće. Kaže, traže ljude za taj posao, ali niko neće taj kruh da jede. Hoće li bar neko da vas lijepo usluži za novac koji ste ovdje donijeli da ostavite? Pođete pred večer kod “Plave školjke” da se osvježite. Pivo toplo. Topla i kisela voda. Tražite led za vaše piće. Leda nema. Usred ljeta topla pića. Ali, ako tražite kavu:

– Ne služimo tople napitke!

A “Plava školjka” je zaista jedan lijepo uređen lokal Budve. Kod “Mogrena”, gdje svi najradije svrate na viđenje, treba vam nov godišnji odmor da sačekate konobara. I treba vam, usput, mali osobni frižider, ako hoćete nešto da popijete hladno i svježe za cijene koje se zaista približavaju svjetskim.

Uslužiti – ovdje često znači: poniziti se. Kad za loše usluge prigovarate odgovornim ljudima grada, kažu vam: nema dovoljno konobara. “Kad netko nije nizašta drugo, daju ga u konobare” – objašnjava mi jedan prijatelj koji bolje poznaje lokalne prilike. Prošle godine otvorena je ovdje Srednja turistička škola, ali se u prvi razred upisalo svega 37 učenika. Kad grad od 3.500 stanovnika ima u kolovozu 25.000 ljudi to, naravno nije lako. Ali, ako se na to računa, onda se za to i pripremi.

U pošti na jednom šalteru jedna žena istovremeno radi na telegramima, telefonskim pozivima i poste restante. Ispred šaltera samo što se ne ugušite.

Krčma na putu za Tennessee

Objašnjenje: urbanisti su to tako riješili pre 12 godina kada se pošta gradila za onu malu Budvu. Jedan od autora urbanističkog rješenja Budve uzviknuo je, kažu, gradskim očima: “Imate poštu – srce”. A u pošti zvanoj “srce”, umalo da izgubite srce. Svuda, međutim, samo objašnjenja. Čovjek ipak ne dođe u Budvu da sluša predavanja. Ako kao domaćin ne možete da ugostite gosta, onda ga ne pozivate u kuću. Čak kad vam gost dođe, vi i psa vežete da ga ne uznemirava.

Ovdje, međutim, sve još i ispadne dobro, ako ne dobijete batine. A to u Budvi može lako da vam se desi. Grupa objesnih momaka koja divlja po Budvi napada sve one koji im se suprotstave. Djevojka koja odbije ples s nekim “lafom” u baru “Avale”, ili na terasi, dobije šamar.

Bar hotela “Avala” kao da je “Krčma na putu za Tennessee”. Kao u kaubojskim filmovima. Ne igra se poker, doduše, ne služi se viski. Ali momci koji ne znaju što će sa sobom i svojom snagom sjede tu ispruženih nogu preko stolova, ili stoje nalakćeni na pult bara. Kao kobci vrebaju djevojke pridošlice. Napadaju naše, napadaju i strankinje. One protestiraju, viču. Ili plaču. Nitko se ne uzbuđuje.

Barmen “Zeća” hladno gleda taj prizor. Njega to ne interesira. On samo zna naplaćivati. “Pola Zeću, pola preduzeću”. To čujete kao refren bara. Pitam ga šta čini kad vidi kako ovi momci napastuju djevojke.

– Ništa! – odgovara. – Neću valjda i ja dobiti batine.

Nikome ni jedno uho nije pocrvenelo

Jednu našu renomiranu pjevačicu, Nadu Knežević, maltretirali su na najprostačkiji način. Nitko se zbog toga nije uznemiravao. Uprava hotela, najmanje. Imaju oni važnijih poslova. U baru, momak tresne šakom o naslon stolice. Ne zna što će sa svojom snagom. Probije ga, kao od šale. Prilazi konobar, a tip mrtav hladan pita: “Koliko košta?”

Konobar već zna cijenu i sve je O.K.

– Postoji li vlast u ovom gradu? – pitaju se zaprepašteni gosti. Jer, bilo je ovdje više tuča. A bila je jedna i krvava. Djevojka je pozvala braću da je zaštite od maltretiranja. Dobili su batine, jer kauboja je mnogo više i nikad ne napadaju sami. Takvi baš junaci nisu. Pozvala je onda SUP. Stvorio se tu neki Rajko Nikolić koji se predstavljao kao inspektor. Ali, Rajko ništa ne poduzima. Krivci se izvlače. Ovakvim postupkom oni samo mogu biti ohrabreni. Jednom policajcu koji se srećom zatekao ispred hotela “Avala” žali se djevojka da joj prijete. On se smješka.

– Šta je tu smiješno – pita ga napadnuta djevojka.

– Neću valjda plakati – odgovara ovaj.

Ali, zar su roditelji poslali svoju djecu da ona plaču u Budvi? Pitam načelnika SUP-a šta oni poduzimaju. Navodim mu neka imena: Lopičić Baćko, Ljuba Mitrović, Gardašević Toša, zvani “Toša snaga”… 

On, naravno, ovakve stvari ne odobrava. Žali se da nema prijava oštećenih. Zaokupljeni izgleda nekim važnijim poslovima, ovakva napastvovanja nisu pratili. Negdje su intervenirali, ali do tada još nitko nije bio zatvoren. Ili je sudac za prekršaje bio bolestan, ili se interveniralo sa strane:

– To su djeca junačkih obitelji… Spremni su sutra, ako zatreba da se bore za ovu zemlju …

A djeca “junačkih obitelji” su napastvovala sve i svuda gdje su stizali. Po plaži, na terasi i u baru “Avale”, u “Pampur-baru”, “Znak pitanja” …

Ogledalo krivo što je lice ružno

Jedan novinar je o tome pisao. Umjesto da nekoga pozovu na odgovornost, da ispitaju ljude, bar članove orkestra, te uvijek prisutne promatrače svih događaja, sastaje se izvršni odbor općinske konferencije SSSRN i piše veliki demanti:

“Navodi iznijeti u napisu nijesu točni. Takvo pisanje unijelo je nemir među goste i građane Budve… ” 

Pisanje je tako unijelo nemir, a ne ponašanje mangupa. Novinar je kriv, a ne izgrednici. Ogledalo je krivo što je lice ružno. Samo riječ – dvije primjedbe na bilo što i odmah se sastaju predstavnici društvenih organizacija. Da bi efekt ispravke bio jači i uvažavaniji. A uvaženi drug Blažo Ivanović, veoma odgovorni politički funkcioner ovog grada čak kaže, govoreći o novinaru koji je pisao o “Pticama rugalicama”:

“Ja mu ne garantiram sigurnost, ako dođe na teritoriju našeg grada. A i ako ne dođe, naći će ga ovi naši.” 

I odmah priča kako je čuo da su roditelji tog novinara ustaše. I dok o tome pričamo, nailazi direktor hotela “Park”, a on mu naređuje: “Nemoj da ti ovdje više vidim Nadu Knežević na terasi”.

Pa što da se kaže poslije svega? Navečer sjedimo na terasi jednog hotela i pričamo o tome. Sa zvučnika dopire: “Nikad više, milo moje… “

Djevojka čiji roditelji rade u Frankfurtu i koja je došla ovdje da se sa svojim školskim drugaricama iz XIV beogradske gimnazije provede odmor, piše na razglednici svom dragom:

“Nikad više u Budvu”.

Zar sa ove divne obale ne treba slati ljepše poruke?

Napisao: Dragoljub Golubović (Duga, 1975.)



Izvor vijesti: / index.hr