Ilustracija: Midhat Kapetanović

Ženiti se il’ ne ženiti, udati se il’ ne udati – to ja l’ se potrefi, ja l’ ne potrefi. Najgore je kad te potrefi da si sam u dvoje. U troje, u četvero, u sedmero, u desetero… To se zove usamljenost. Tuga!

 

Moje malo mahalsko istraživanje kaže mi da se svaki samac u poodmaklim godinama, bez kučeta i mačeta, proglašava „pederom“, a da se svaka samkinja još u blagoslovljenim četrdesetim smatra frustriranom „opajdarom“. Ako je dobacila do poznih godina, onda je ili jadna majko svoja ili ne d’o Bog nikome. Nađe se tu i po koji srednji tip, ali nije vrijedan spominjanja, jer se kadli-tadli prikloni nekom od navedenih stereotipnih obrazaca. Mi se još držimo k’o pijan plota one birvaktilske da je samoća najgora bolest i da ti je bolje zanoćit’ s katilom nego sam. Kad si sam k’o da te je pojeo mrkli mrak! To namah znači da te niko nije htio, da te prati ružan glas i da kriješ neku, Bog te pita koju strašnu tajnu. Prati te šapat mase dušebrižnika, sve samih srećkovića koji su se usrećili u zajednici udvoje, pa tebe nesretnika koji si sam, sažaljevaju i oportunistički te ubjeđuju u svijet idile koji te čeka ako zagineš ko i oni. I njima će tad bit lakše. Što bi rekla moja nana Šerifa: Ha si ti, sine Dino, pao na ćakiju, ti odmah gurni i drugog, manje će te boljet’! I fakat manje boli ako i drugi pati.

 

Čitam nekidan da svijet pati od patije zvane usamljenost. Ih, mislim u sebi, koliko ja znam, kod nas u Bosni se nikad nije pravila razlika između samoće i usamljenosti. Vazda smo to podvodili pod isto. – Hajde, bogati, čim je čovjek dugo sam mora i da je usamljen, a ha je usamljen on će zakovrnut’ prije ili poslije i umrijeti sam i tužan!

Sjećam se da smo u mahali imali jednog samca i jednu samkinju. On u svojoj kući, pomrli roditelji, bio sin jedinac. Otac mu rano umro, a majka prećerala tetošeći ga, ušuškavajući ga k’o maksuma, pitala, gojila, tovila, ni do granapa mu nije dala… Sve će ona. Ona mu i nakav pos’o skolesala da u sudu nosa otpremnice i zaključene predmete od tavana do podruma. On nosa i gleda u zemlju, kroz zube promrlja nešto kao pozdrav a i to urijetko, jer toliko ljudi sreće svakodnevno da s više od troje on probija svoj mizerni limit, i onda zašuti do kraja radnog vremena. Ne da mu se trošit’ glasnice, valja s materom tabirit’ sve na dnevnoj bazi – od KOS-a do MOS-a, od klinike do politike, od sadnje voća do toga idu li klinčići u sutliju i jesu li dobri da ublaže zadah nakon što se nahališeš bijelog luka…

Nikad se u kući nije postavilo pitanje njegove ženidbe, jer je mati svojom tehnologijom odgoja ubila u njemu svaki testosteron u krvi. Ako to biće uopće ima i krvi. Kad je otišla u vječna ložišta, on je nastavio po starom, samo što mu se limit pozdravljanja sveo na nulu.

Primijetile to zabrinute komšije pa ga htjele izvest’ na pravi put – oženit’ ga sa samkinjom iz iste mahale – jednom usidjelicom slične životne biografije.

 

Kompletnu kolumnu čitajte u aktuelnom izdanju magazina “Azra”

 

Izvor vijesti: Redakcija / azra.ba