Povodom 109. rođendana Hajduka u suradnji s Yugopapirom objavljujemo intervju koji je prije 50 godina održan s “Tri bila tića” koja su tada predstavljala novi val Hajduka. S njima je za list Start razgovarao Boris Janković – Argus. 

Prosinac 1970: U Hajdukov dom ne dolazi se taksijem ili limuzinom. Hodočašće izuzetnom hramu baluna obavlja se na noge. Da bi se platila članarina ili zavirilo u dvorište kraj Plinare, valja krenuti s obale i učiniti đir, proći Jonićevom i Matošićevom, pogledati uz put jesu li u Ribarnicu stigli oslići i barbuni pa onda ozbiljna lica zakoračiti u čuvenu Ulicu zrinsko-frankopansku.

Svi putovi ne vode u Rim. Štošta se izmijenilo. Sada je Hajduk u modi. Svi putovi, dakle, vode u Split.

Poslije dvadeset godina vraćam se kao furešt. Postoji li još uvijek terasa s koje sam gledao kako Frane Broke i Koke kroje kapu onima koji su naletjeli na hajdučku “fuzbalsku” minu.

Vratija se sram u ovu kuću

Terasa je prekrojena. Jednostavno: ne postoji. Četiri električna stupa, četiri obeliska iza noćne utakmice. I nove tribine. Dvorište se ponovilo. Samo, je li to dovoljno za klub koji juriša na naslov prvaka?

Na jugu Plinara, sa strane reklame (hajdukovci su u svim radničkim savjetima) INE, Maraske, Leda, Azulina. Na sjeveru rodilište i samostan. U sredini travnati ćilim na kojem dvadesetak momaka provodi egzercir profesionalaca.

Hodnici doma su hladni. Zrak miriše školničkim vonjem. Sve je tu, čini se, isto kao prije dva desetljeća. U prizemlju se puši para: grije se voda u kojoj će se oprati igrači kad im barba Lušte iscijedi posljednji atom force.

Mesar Soldo, u kecelji, nalik je majstoru koji obavlja kolinje i pravi krvavice. Radin kao krtica: igračima je i otac, i mesar i dotur.

“Vratija se sram u ovu kuću. Bez srama nema fuzbala. Nekad su igrači, kad su gubili vanka, silazili s vlaka stanicu prije Splita samo da navijačima ne moraju pogledati u oči”, kaže Soldo. “Bižali su ća, imali su obraz. Vraćaju se stara dobra hajdučka vrimena. Dica slušaju, pišite o tićima!”

Frane Jurić posreduje u kontaktu s nogometašima

Kad je barba Luka Kaliterna trenirao Bile, Hajduk je imao dva baluna. Sad ih ima dvadeset. I ambicije da osvoji prvenstvo.

“Dogodine slavimo šezdesetogodišnjicu kluba. Ne bi bilo loše da slavljeničku bevandu popijemo kao prvaci”, kaže Slavko Luštica, učitelj nogometa, opaljen suncem, u plavoj trenirci s hajdučkim amblemom.

Stiže i Frane Jurić, novinar i rezervni kapetan. Pomorac i vođa puta. Hajdukova djevojka za sve, spiker na razglasu i jedan od urednika biltena, pedagog i moralni odgojitelj bacača petardi, bubnjara, trubača i zvonara Hajdukova dvorišta.

“Sad će doći Jerković i Džoni. Samo još da se počešljaju i obuku hlače iz Carnaby Streeta. Slikajte ih… Dica su poslušna. Samo, bogamu, napiši nešto i o Kiriginu, predsjedniku kluba, slastičaru i industrijalcu. Učinio je za Hajduk više nego drugi, ali nitko da mu stisne ruku… sve mu se računa samo u rok službe!”

Kako se duet pretvorio u tercet mladih lavova

Zadatak glasi: testirati dva mlada igrača. Izabrao sam Jerkovića i Džonija. Obojica zajedno imaju pet godina manje od Jurića. Zapisujem u reporterski blok:

• JURICA JERKOVIĆ, lijeva spojka, visok 175 cm, težak 70 kg, kosa smeđa, oči smeđe, vitak, elegantan, vanserijski igrač, igra dobro glavom i objema nogama. Neoženjen. Dvadeset mu je ljeta. Zarađene pare daje ocu. Otac radi u Cesti. Sprema šolde da kupi gradilište. Jurici su idoli John Lennon u muzici, a Belin i Velásquez u nogometu.

• VILSON DŽONI, branič, visok 175 cm, težak 72 kg, kosa plava, oči zelene, 20-godišnji sin zlatara iz Marulićeve ulice. I sam zanatlija, zlatar. Otac mu je fanatični navijač Hajduka. Vrećicu sa zaradom daje ocu. Otac sinu isplaćuje džeparac. Naoko nježan kao licejka. Ustvari britak kao sablja. U crnim hlačama od samta. Skroman, dobro odgojen. Prima desetke pisama dnevno. Miljenik djevojaka iz disko-klubova, “Kornijevac”. Šlager: “Jedna žena”.

Sve je spremno da se sroči priča o mladim lavovima, o dva tića. Duet, međutim, neočekivano postaje tercet. Svemu je kriv Jurica Jerković. Zove me na stranu, nervozan je, lamata rukama kao da se dogodilo nešto važno, krupno:

“Šjor novinar”, kaže, “oprostite mi što sam toliko slobodan. Budite ljubazni i ubacite i trećega iz naše klape. Marin Lemešić je zavrijedio da se i o njemu nešto napiše. S njim smo Džoni i ja nerazdvojni. Ne bismo mu mogli pogledati u oči da se samo nas dvojica slikamo. Marin je tu, stoji postrance. Da ga zovnem?”

Zapis o tićima dobio je na volumenu. Proširio se za barem još 100 redaka petita.

“Marine, dođi!” viče Jerković očito zadovoljan.

Da vam predstavim trećeg čovjeka:

• MARIN LEMEŠIĆ, visok 175 cm, težak 70 kg, stariji od Jerkovića i Džonija godinu dana. Hvaranin. Kosa smeđa, oči zelene. Naočit. Oženjen suprugom Danicom. Prije četiri mjeseca rodio mu se sin Leo. Tata Lemešić nosi džempere svih boja. Hobi mu je sve što je u vezi s morem: trabakuli, ribolov, akvareli, klape. Zovu ga Leo. Po stricu Leu Lemešiću, bivšem igraču Hajduka i najboljoj sudačkoj zvidžaljci koja se ikada pojavila na Balkanu.

“Šta radi Leo Lemešić?” raspitujem se za starog prijatelja. Godinama nisam vidio toga izuzetnog čovjeka.

“Ne zna da ostari iako je prevalio šezdesetu”, kaže njegov nećak. “Doći će poslijepodne na Vidikovac, ako ne bude čitao nogometna pravila. On ih proučava ujutru, u podne i navečer!”

Najjači su kada gube i kad ih netko kažnjava!

Kavanica na stubama koje vode na vrh Marjana. Tata Džoni je dovezao Kokezu broj 2 u Alfa Romeu. Lemešića seniora i juniora dovezao je Jurica Jerković u Citroenu.

Sjedimo i pijemo koktu. Na stolu pršut.

“Dragi moj Arguse”, veli Leo Lemešić, “Hajdukova publika je najjača kad se gubi ili kad se kažnjava.”

“Što je teže to smo veći”, javlja se Džonijev otac.

Kroz prozor puca pogled na Split. U tom gradu navijači nose transparente i održavaju mitinge. Kad bi se asovi u bijelim majicama kandidirali na izborima, bili bi sigurno izabrani.

Ledina više nije majka, a otac krpenjača. Danas se igra muški i treba znati znanje u nogometu. A publika je ostala stara, romantična.

Bilježim ono što čujem. Slušam kako je Marinko Žižanović, navijač Hajduka, 28. 9. 1970. učlanio svog upravo rođenog sina. Drugi neki fanatik učlanio je ženu, sebe, pa čak i punicu. Prije nekoliko godina neka je udovica poslala svoju penziju i poruku: “Neka igrači bolje jedu!”

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Jurica Jerković priča anegdotu o Nadovezi i navijaču:

“Postoji neki navijač koji je ludo zaljubljen u Hajduka i Peru Nadovezu. Rekao je: ‘Kad bi Nadoveza svojim automobilom pregazio čitavu moju obitelj, optužio bih svoje najbliže da su oni skrivili nesreću!'”

Čuo sam i priču o mladom Hvaraninu koji je dobio upalu slijepog crijeva. Odvezli su ga u Split i operirali. Kad se vratio na Hvar, pričao je momcima:

“Vidija sam igralište Hajduka. Balun je otiša u nebo!”

Ostali mladići zavidno su ga promatrali i gutali svaku riječ. Bilo im je žao što im je slijepo crijevo zdravo!

Slava im nije udarila u glavu, to su dobri momci!

Zlatar Džoni (pravi hajdukovci kupuju zlatninu u Marulićevoj ulici) ima tri sina. Jakov je poznati vaterpolist, Rikardo ima 17 godina i još se sportski nije opredijelio. Pravo zlatarevo zlato je Vilson, bek i britva Hajduka. Tata Džoni kaže:

“Dao sam mu ime Vilson po glumcu koji je igrao u nekom filmu. Mali se upravo bio rodio. Pošao sam sa ženom u kino i predložio joj da sinu damo glumčevo ime. Tako je Vilson postao Vilson. Nije baš američki predsjednik, ali nije daleko! Valjan je momak. Neki govore da je surov. Neka vam Vilson pokaže svoje noge. Slomili su mu i lijevu i desnu. Znate li nekoga koga je uredio Vilson? Ne znate, dakako. Ja sam mu pomoćni trener. Žena, braća i ja razrađujemo plan prije svake utakmice. Poslije meča dokazujemo Vilsonu da je i griješio. Točno je da sam fanatik. Ne znam biti mlakonja. Vilson, Jurica i Marin uvijek su zajedno. Kad se putuje, uvijek traže trokrevetnu sobu. Slava im nije udarila u glavu. Slušaju. Mladi lavovi nisu iskvareni. Samo, ta trojica tića nisu Hajduk. Hajduk su Vučko, Galeb, Bukle, Dragan, Roko, Mićun, Pere, Ivek, Lušte, Soldo, Kirigin, Vušković … pa onda i Koke, Broke, Bajdo, Frane Matošić. Frani bi trebalo podići spomenik pod murvom kod Hajdukova doma. Bio je najveći strateg i borac. I Holcera svi slušaju. Ali bio je ipak samo jedan Frane …

Mladi Lemešić pita smije li i on nešto reći.

“Točno je da smo plakali kad smo čuli za odluku Takmičarske komisije. Zabila nam je tri gola u … srce. Plakali smo i onda kad nam je Željo dao gol u posljednjoj sekundi. Teško mi je bilo pri srcu i u Lisabonu. Gledao sam drugove kako su nasmijani, kako se vesele i pjevaju prije utakmice. Rekao sam barba Luštici: ‘Sad su svi veseli, a što ako izgubimo?'”

“Juniori su naš rezervoar talenata”, kaže Jurica Jerković. “Ne trebamo igrače iz uvoza. Sve je to Mladinićeva škola. Dok drugi treneri mladih igraju belot, naši rade. Pogledajte Ivića, Kačića i Buterera. Hajduk je mlada ekipa. Prosjek igrača iznosi 24,3 godine. Bili bismo još mlađi da nam prosjek ne kvare starci Vukčević, Nadoveza, Hlevnjak i Holcer.”

“Od mene svi traže da budem brži od baluna”, govori Džoni. “Uzor su mi Kokeza i Jusufi.”

“Ljepši si od Kokeze”, dobacuje Jerković.

“Premije nam nisu važne. Važno je da Hajduk dobiva. Želio bih da jednog dana budem Holcer, da me svi slušaju. Dragan vrijedi za petoricu. On je drugi Bajdo. Čudesno se stopio sa Splićanima. ‘Isusu’ Vardiću to nikako ne uspijeva!”

Razgovor se bliži kraju. Trebalo je platiti ceh u kavanici. Bek Džoni (brži od baluna) onemogućuje me da platim. Vadi pare, smije se i kaže:

“Šjor novinar, preslabo ste vi krilo za mene!”

Dogovaramo za sutradan randevu u jahting-klubu. Momci potvrđuju klimanjem glave. Doći će.

“Dovest će mladog vučjaka da ga vidite”, kaže Jerković.

“Dovedi i onu kozu koju ti je poklonio neki navijač”, dobacuje Lemešić.

Smijeh. Desetak minuta kasnije kavanica Vidikovac je opustjela.

Pregršt tema o Hajduku i hajdučkom velikom srcu

“Lemešić ima neobično srce. Dok se ne natrči i dok se ne umori, srce ima šumove i sumnjiv ritam. Pod opterećenjem srce je u redu. Lemešić valjda zato i igra bolje uvijek u drugom poluvremenu. O Lemešićevu srcu raspravljali su najčuveniji kardiolozi. Jedva su mu dopustili da tjera balun.”

“U internom kvizu, za vrijeme nedavne karantene, Jerković je pokušao odgovoriti na pitanje: ‘Tko je bio kapetan ekipe na utakmici kad je Hajduk drugi put osvojio Kup?’ Jurica je kao iz topa rekao: ‘Vinko Kuci!’ Frane Jurić je zatim upozorio Jerkovića da je Hajduk samo jednom osvojio Kup!”

Džoni, Lemešić i Jerković važe kao strašne izjelice. Pojedu i po tri normalne porcije. “I ono što drugi ostave”, kaže Džoni.

“Jerković je primio paket od neke obožavateljice iz Metkovića. U paketu se nalazila teka, pisaljka, a bilo je tu i šest maramica. Vatrena navijačica Jurice Jerkovića priložila je i pismo: ‘Dragi Jurica, tražila sam da mi pošaljete sliku i autogram. Nikako da se javite. Pomislila sam da ste nepismeni: zato vam šaljem pisaljku i teku. Maramice će vam dobro doći da njima brišete znoj, a ne da za vrijeme igre šporkate bijeli Hajdukov dres.'”

Lemešić je ispričao priču o svojoj prvoj bračnoj noći. Oženio se u subotu i ravno s vjenčanja krenuo na pripreme. “Spavao sam prvu bračnu noć u karanteni s Jerkovićem”, rekao je Lemešić. Poslije utakmice otputovali smo u ČSSR. Sa svojom ženom našao sam se tek poslije petnaestak dana.

Tri mlada tića stalni su čitatelji Starta.

“Start je naš najbolji list”, veli Jerković. “Objavljujte više puta onakve napise kao što je bio onaj o Papillonu. Kad sam čuo da ćete nas slikati za Start, odmah sam pomislio kako ću izgledati u koloru!”

Foto-reporter je zamolio igrače da podignu Jerkovića. Džoni i Lemešić zgrabili su Juricu. Jerkovićev pas je zalajao.

“Ne živiš ti od naših golova”, dobacio je Džoni. “Marin i ja živimo od tvojih!”

Sad smo opet u Hajdukovu domu. Igralište je pusto. Na jugu je Plinara koja ne radi. Na sjeveru rodilište (rasadnik budućih hajdukovaca) i samostan.

“I popovi navijaju za nas i uredno plaćaju članarinu”, kaže Jerković kroz smijeh.

U Splitu su svi za Bile. I ne samo u Splitu. U Amsterdamu, Minhenu, Parizu, na privremenom radu. Ali oni najgrlatiji i najuporniji su iz Oklaja, Bratunca, Čabrunaca, Uzdina i Sotina. To je nepoznata geografija, borbena, neponovljiva.

Dio je to velikoga splitskog srca što diše hajdučkim ritmom. I škola u kojoj je i često cinični Argus povjerovao u nogomet i optimizam.

Izvor vijesti: / index.hr