Boj bije srce u junaka: Kako je na današnji dan još jednom spašeno Sarajevo, ko su bili glavni akteri


Agresor je bio preduhitren Ilustracija
Boj bije srce u junaka: Kako je na današnji dan još jednom spašeno Sarajevo, ko su bili glavni akteri

U Pofalićkoj bici poginuli su branioci Sarajeva Edin Krako Deba, Miralem Miradžija i Muris Đelkić Čičak

Autor: A. ČULIĆ

Agresor je već tada uveliko djelovao. Nakon 2. maja kada je Teritorijalna odbrana spriječila Vojni udar JNA na zgradu Predsjedništva BiH i kada je Sarajevo prvi put odbranjeno, 16. maja to je učinjeno drugi put u Pofalićkoj bici, kodnog naziva “Grom”.

Vojska RS planirala je izvršiti blickrig i presjeći glavni grad na dva dijela tako što bi spojili Pofaliće sa tada opkoljenom Grbavicom. Plan je bio da se grad presiječe linijom Vogošća-Žuč-Pofalići-kasarna Maršal Tito-Grbavica.

U ranu zoru 16. maja 1992. godine, jedan sat prije nego što je agresor krenuo u akciju, Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je spremna, krenula je u akciju i spriječila namjeru koja bi sasvim sigurno tok rata odredila u drugom pravcu.

Iako slabije naoružana, ARBiH je pobijedila neprijatelja i spriječila potpunu blokadu Sarajeva.

Borcima ARBiH suprotstavila se Pofalićka brigada VRS koja je brojala oko 1.700 pripadnika, paravojna formacija “Beli orlovi” sa 380 pripadnika, oko 100 “srpskih policajaca” i grupa paravojne formacije “Vukodlaci”. Srpskim snagama nanesen je težak poraz i stvoreni su uslovi za napredovanje ARBiH u pravcu strateški važnog platoa Žuč sjeverno od Sarajeva.

U Pofalićkoj bici poginuli su branioci Sarajeva Edin Krako Deba, Miralem Miradžija i Muris Đelkić Čičak.

Hronologija bitke

Na 20. godišnjicu slavne bitke Avdo Huseinović do u detalje je opisao hronologiju iste.

Kada je 15. maja 1992. godine u 13.30 sati komandir srpske policije Novo Sarajevo Lazo Bojanić dao ultimatum Bošnjacima sarajevskog naselja Pofalići da predaju oružje, niko nije ni slutio da će se dan kasnije odigrati bitka koju će mnogi svrstati u jednu od najznačajnijih i najpresudnijih tokom odbrane RBiH od posljednje agresije.

U okruženju Bojanićevih policajaca našla se Treća četa Prvog pofalićkog odreda Teritorijalne odbrane (TO) BiH u Orlovačkoj ulici, kojom je komandovao Alija Prazina. Dio Drugog pofalićkog odreda pod vodstvom zamjenika komandanta odreda Mehemeda Cere, zajedno s Velešićkim odredom pod komandom rahmetli Envera Šehovića, 14. maja 1992. trebao je prvi put krenuti u oslobađanje Pofalića.

Nema čekanja

Jedinica pod Cerinom komandom već je bila ušla u neprijateljsku dubinu kada im je poginuo komandir voda Rasim Koštreba. Iz nepoznatih razloga toga dana akcija je obustavljena. Još od 20. aprila 1992. većina Bošnjaka iz Orlovačke ulice u Pofalićima, zbog prisustva velikog broja srpskih dobrovoljaca iz Vukovara, nije bez nevolje napuštala kuće. I kad se to moralo, kretali su se noću tajnim rizičnim putevima kroz bašte.

Štab TO Novo Sarajevo imao je na raspolaganju tri svoja odreda, dva pofalićka i jedan velešićki, policajce iz Novog Sarajeva te odred TO Buča Potok. Mirsad Čaušević Brada je, uz Ismeta Aliju, bio mozak predstojeće Pofalićke bitke. Njih dvojica su bila svjesna da su ove jedinice slabo naoružane i da same neće uspjeti razbiti jaka srpska uporišta u Gornjim Pofalićima. Ranije napravljeni plan oslobađanja naselja Pofalića, po dobivanju Bojanićevog ultimatuma, za dva sata doradili su Mirsad Čaušević Brada, rahmetli Enver Šehović i Fadil Alihodžić.

Već je padala noć neizvjesnosti nad Sarajevom. Najveći problem planerima bitke bio je taj što niko od pretpostavljene komande nije htio lično staviti potpis na zapovijest za napad, a vrijeme do isteka ultimatuma je munjevito istjecalo. Sefer Halilović, koji u to vrijeme još nije bio postavljen za prvog čovjeka Oružanih snaga BiH, vidjevši da se nema više šta čekati, dao je Bradi Čauševiću usmenu saglasnost da se krene u oslobađanje Pofalića.

U baraci “Vodovoda” u naselju Velešići zapovijest za napad, na jednom običnom papiru bez štampaće mašine, bez indiga, 15. maja 1992. navečer rukom su ispisali Ismet Alija, Fadil Alihodžić, Enver Liković i Mirsad Čaušević Brada. Odgovornost za akciju preuzeo je Općinski štab TO Novo Sarajevo, ali ni ta zapovijest za napad na kraju nije imala svog potpisnika.

– Kad je vidio Salko Idriz, komandant Općinskog štaba TO Novo Sarajevo, da ispod tog naređenja piše njegovo ime, da svi drugi izbjegavaju preuzeti odgovornost, on je rekao Enveru Likoviću: “Lika, nije ovo moja bitka, nego bitka svih nas, hajde ti žiletom izbriši moje ime”. I izbrisali su Salkino ime. Kako je Alija Ismet mjesec i po prije toga napustio bivšu JNA u kojoj se zapovijedalo ekavski, tako i u zapovijesti za Pofalićku bitku ima ekavskih izraza. Zbog žurbe i drame koja se dešavala te noći, na samoj zapovijesti za napad bilo je i smiješnih stvari pa, recimo, piše: “Obeležiti učesnike bitke žutim trakama crvene boje” – kaže Šefko Hodžić, novinar i istraživač koji je u svojoj knjizi “Operacija jesen ’94” istražio sve značajnije detalje vezane za Pofalićku bitku.

Mada nepotpisana, zapovijest za napad bila je napisana 15. maja 1992. navečer. Kroz mračnu sarajevsku noć bosanski branioci su oko ponoći krenuli prema početnim tačkama napada. Bosanski ratnici napali su 16. maja 1992. rano ujutro, u 5.37 minuta, sat prije jedinica Laze Bojanića, a tajni znak za početak bitke bio je “Grom”.

U napad su krenula dva pofalićka i Velešićki odred TOBiH zajedno s Vojnom policijom Kerima Lučarevića, borbenim grupama pod komandom Enisa Srne, Dževada Topića Tope, Ismeta Ćele Bajramovića, Ferida Omerovića… Na isturenom komandnom mjestu u Pofalićima bitkom su komandovali Fadil Alihodžić ispred Općinskog štaba TO Novo Sarajevo i Ismet Alija ispred Regionalnog štaba TO Sarajevo.

Jako uporište

Ključnu ulogu odigrale su udarne grupe Dževada Topića Tope i Enisa Srne koje su, naoružane “osama” i “zoljama”, zajedno s borcima Velešićkog odreda, u zoru, napadajući s Huma, razbile najjače srpsko uporište na igralištu kod Rezervoara i nastavile oslobađati dio po dio Pofalića. Osvojen je štab SDS-a u kući vojvode Nenada Pikulića, kafana “Ravna gora” i Dom u Gornjim Pofalićima.

Dževad Topić Topa posebno pamti herojstvo rahmetli Taiba Derviševića. Drugi pomoćni pravac napada imao je Drugi pofalićki odred pod komandom Juke Lošića. Ova jedinica nadirala je centralnim dijelom Pofalića od ulica Ranka Šipke i Ruđera Boškovića, izlaza na Humsku prema zloćudnom Plavom granapu i dalje. Treći sporedni pravac imao je Prvi pofalićki odred komandanta Habiba Idrizovića. Oni su napali od Fabrike duhana Sarajevo i Drinske ulice prema Čangalovića česmi, Plavom granapu i dalje.

Cvijetića pekara bila je jako neprijateljsko uporište, gdje su zaustavljeni Idrizovićevi borci. Borcima TOBiH suprotstavilo se nekoliko stotina srpskih vojnika pod komandom samozvanih četničkih vojvoda Nenada Nene Pikulića i Dragana Šojića, oko 300 pripadnika formacija “Beli orlovi” i “Vukodlaci” te 70 policajaca stanice policije tzv. srpsko Novo Sarajevo.

Branioci Sarajeva uspjeli su se probiti do famoznog Plavog granapa i negdje oko 11 sati su zastali, jer im je pružen jak otpor. Nakon nekoliko sati neizvjesnosti, pofalićki i velešićki borci konsolidirali su se i uništili jako mitraljesko gnijezdo na Cvijetića pekari. U završnoj fazi Pofalićke bitke značajnu ulogu odigralo je 11 boraca koji su došli u ispomoć, a kojima je komandovao Samir Pezo. Negdje u prvim večernjim satima uspjela je deblokada čete Alije Prazine.

Srpski vojnici izvukli su se preko Orlića i Žuči prema Vogošći i Rajlovcu, a dio ih je skinuo uniforme i preko Dolac-Malte uspio pobjeći na Vraca. U toku noći većina učesnika Pofalićke bitke povukla se kućama, tako da je oslobođene položaje čuvao mali broj pofalićkih boraca. Da su to znali, vojnici Laze Bojanića tokom noći mogli su lako u kontraofanzivi povratiti izgubljene položaje.

– U jednom trenutku naš borac Almir Sarajlić počeo je učiti ezan. Mi smo stali s borbom, a stali su i četnici. Dok je on ezanio, ni muha se nije čula. Kad je završio, ponovo smo nastavili s borbom i mislim da je to bio jedan od prijelomnih momenata bitke. S nama je u napad išao i borac Neven Luledžija, Srbin, koji je među srpskim vojnicima u Pofalićima imao mnogo rodbine. On je toga dana u borbi teško ranjen. Almir Sarajlić je nedugo nakon ove bitke herojski poginuo u Nedžarićima – kazao je Hasan Dolovac, ratni zamjenik rahmetli Ismeta Bajramovića Ćele, komandanta Vojne policije.

(Autor: Avaz)

Anketa

Da li ste zadovoljni izbornim rezultatima ?

Pogledaj rezultat

Loading ... Loading ...